Sastanak i rastanak

Jedna moja prijateljica i iz obične škole i iz muzičke (tu smo školu zvali samo tako) svirala je na završnoj školskoj priredbi u Glazbenom zavodu, na kojoj su solistički svirali oni nadareniji, a ja sam jedva dotekla do pjevanja u zboru. Nije ni ona svirala bogzna kako, no imala je „lijep ton“, pa je, prije nego što će iz klavira izmamiti taj lijepi ton, duboko uzdahnula i – udarila pogrešan. Zašto spominjem tu zgodu, znanu danas samo njoj i meni? Zato da se i meni ne dogodi isto – da duboko udahnem prije pisanja završnoga teksta u ovoj rubrici, želeći stvoriti nešto posebno, pa da upravo zbog toga ne pogriješim. A pogriješiti bih mogla da skrenem u neku sladunjavost, koju ispunjavanje ove rubrike punih dvadeset godina zacijelo može potaknuti, što bih svakako željela izbjeći. Bilo je i drugih mojih „okruglih“ obljetnica (pet, deset, petnaest godina pisanja), no sve su one prošle šutke i nezapaženo, pa zašto bi ova, dvadeseta, bila drukčija od svih prethodnih?

Sastanak kao imenicu određuje prije svega prijedlog s (uostalom, kao i njezin pandan, imenicu rastanak, prijedlog raz-). S je osnovni oblik toga prijedloga, a oblik sa tek je prostorno uvjetovan (ako riječ koja slijedi počinje suglasnicima s, š, z, ž ili teže izgovorljivim suglasničkim skupinama ks, ps, sc i sl.). Naravno, u današnjem hrvatskom jeziku sve je više-manje izokrenuto, pa i u službenoj upotrebi (ako takve uopće ima) prevladava nepravilno sa nama i s psom. U postanku riječi sastanak zanima nas ono značenje prijedloga s koje se odnosi na društvo, jer taj prijedlog može značiti i smjer kretanja (s istoka ili sa zapada), a može značiti i mjesto (s lijeve, s desne strane ceste). No riječ sastanak (ne i njegova opreka rastanak) ima, osim značenja susreta s kim, još jedno, mahom administrativno, značenje: skup vodećih osoba radi nekoga poslovnog dogovora. Imali smo nekoć sastanke kućnoga savjeta da se riješe neki problemi u stambenim zgradama, a svatko tko je ikada želio stupiti u dodir s nekom mjerodavnom osobom dobro zna uvijek isti odgovor, gotovo mantru: nema ga, on je na sastanku. Za takve požrtvovne pregaoce skovan je i odgovarajući glagol, sastančiti. Nitko ne zna što se ondje radi, osim što se na tim sastancima provodi mnogo vremena (obratite pozornost: sastanak se ovdje ne može zamijeniti sa susretom, jer ta emotivna komponenta prožimanja ljudi na njemu izostaje), pa najčešće govorimo o gubitku ili gubljenju vremena na tim mjestima i o mlaćenju prazne slame.

I u rječnicima piše (a to svatko zna i iz osobnog iskustva) da je rastanak opreka sastanku. To se vidi i po značenju njihovih prefikasa (s prema komu, raz- od koga). No dok je sastanak obilježen više formalno-birokratskim znacima, rastanak je uvijek intimne prirode. I tu je imenicu odredilo znače­nje prijedloga raz- (koji se samostalno više ne rabi), a znači odvajanje, međusobno udaljavanje, raspadanje, razgraničenje, rasipanje, unošenje promjene u neko stanje prema značenju osnovne riječi (npr. razblažiti, razvodniti i sl.). Rastanak je, dakle, vrijeme ili čas razdvajanja, razlaz. Rastati se znači poći u raznim smjerovima, svatko na svoju stranu, prekinuti prijateljevanje ili ljubavni odnos, napustiti jedno drugo, razdvojiti se, što u bračnim zajednicama može dovesti i do rastave braka ili razvoda, razvrgavanja te zajednice i pred sudom. To je uvijek traumatično iskustvo za sve strane, a njih ima više, nisu u igri samo bračni i/ili izvanbračni partneri nego i djeca (da ne idemo i šire). Istarski razvod iz 13/14. stoljeća sigurno nije dokument o prestanku bračne zajednice niti je to nešto što bi bilo istarski specifikum, no i on u svojem imenu ima već spomenuto razdvajanje, tj. razgraničenje međa, važno za neke komunalne potrebe. A Rozvod, šansona koju je davnih ­1970-ih izvrsno izvodila Hana Hegerová u Pragu, ostat će mi nezaboravna. Kao i cijeli repertoar te pjevačice.

I sastanak i rastanak imaju i svoje glagole, koji mogu biti svršeni i nesvršeni: sastati se, rastati se, odnosno sastajati se, rastajati se. No uočavate i jednu značenjsku finesu: sastajati se s kim znači održavati neki intimniji odnos, uglavnom ljubavnički, jer se već i u glagolu nalazi neka skrovitost, potajnost. Rastajati se pak znači ono mučno vrijeme kad se dvoumite, kolebate, nastojite nešto pokrpati, mučite i žilavite sebe i drugoga dvojbom treba li ostati i dalje u vezi ili je definitivno završiti, a nije nevažno ni kako. No tako dugo dok nesvršeni glagol rastajati se ne prijeđe u svršeni, rastati se, vući će se neki neželjeni repovi. Ne kažem da će prestati i bolna pratnja, neće, ali će situacija barem biti jasna. Lijepo se vidi kako upravo prijedlozi daju riječi ono određujuće značenje i putokaz na koju ćemo stranu krenuti, prema ili od. Između sastajanja i rastajanja u sredini je uvijek stajanje.

Pisanjem o sastanku i rastanku, o sastajanju i rastajanju željela sam zaključiti još jednu svoju petoljetku – jer ispalo je da su sve moje kolumne ukoričene u knjige doživjele objavljivanje otprilike u pravilnim vremenskim odsječcima od pet godina. Tako će se valjda i ovo zadnje razdoblje mojega pisanja najdugovječnije kolumne u Vijencu naći pod zajedničkim krovom unutar (barem mekih) korica. Ima li dalje? Naravno, dalje uvijek ima, samo ne znamo tko su suputnici. Ja ću koracati dok mi mentalne i fizičke snage budu dopuštale da i uživam u ovome što radim. Možda ne doživim ni prethodne količine tekstova ni novu petoljetku. Zato ću nastavak pisanja o svemu što nas okružuje, razumijevajući to onako kako sve i razumijem – ponajprije od iskona iz jezika – nazvati Rakova djeca. Pa dokle stignemo dok se ne rastrčimo. Jer zna se da rakova djeca nezaustavljivo bježe na sve strane.